Soliteri

Ovih pet visokih solitera se nalazi na adresi ulice Crnotravske pod brojevima 11, 11a, 13, 13a, i 13b. Od 2019. godine ova ulica je preimenovana u ulicu Saše Simeunovića.
Pet solitera ili kako ih još zovu "Pet idiota" jer stoje usamljeno odvojeni jedan od drugog, nalaze se u Crnotravskoj ulici. Ili kako kažu neki stanovnici Solitera, naravno u komšijskoj šali nikako zlonamerno: "Kada je Bog išao gradom i naseljavao idiote, sapleo se na jedan od pet visokih solitera i sve idiote koje je nosio sa sobom je istresao u tih pet solitera"

Izveštaj sa gradilišta banjičkih solitera iz 1977 godine, u dve slike iz tadašnjih novina.

Za razliku od svojih nižih komšija crvenih "lamela" koje imaju od 4 do maksimalnih 12 spratova, njih petorica, svaki za sebe, imaju od 21. do 25. spratova. Sa vrha Solitera se pogled pruža i do Fruške Gore.
O arhitekturi, zašto ih ima baš 5 i zašto svaki ima drugačiji broj spratova, možete pročitati na stranici Istorija

Klub malog fudbala „Banjica BGD“

Na ovom mestu pomenućemo banjičko igranje fudbala koje se vremenom razvilo u osnivanje Klub malog fudbala „Banjica BGD“.
U svim delovima Banjice, u svakom bloku, svakom parku igrao se fudbal. Nekada je to bilo bez postojanja pravih golova, tako što su se stative pravile od kamenja, jakni, školskih torbi.. Soliteri su imali svoj mali teren uz male trbine, uz obdanište „Ljolja“, kod iza solitera broj 13. Prvak je imao dva terena na kojima se igrao fudbal, starije generacije Prvaka fudbal su igrale na manjem terenu uz Kokanovu ulicu, da bi neke sledeće generacije fudbal na Prvaku preselile na malo veću površinu gde se nalazi i veća tribina za eventualnu publiku ili one koji čekaju svoj red za fudbal. Drugak je imao svoj teren takođe uz trostepene trbine. Duševna i Prijemo imali su teren donjeg školskog dvorišta. Gorica i Diskont imali su zajednički teren na travi, na neravnom brdašcu pa su taj teren prozvali „Grbavica“ po sarajevskom stadionu fk Željezničara. Danas je i taj teren sređen i nalazi se uz ulicu Branka Bulata iznad parkinga.
Najstarije generacije „Drugaka“ su fudbal igrale na prostoru od broja 100. gde su danas koševi, ka toboganu. Da bi se sledeća takođe starija generacija (1971 - 1974) preselila fudbalom niže kod pomenutih tribina. Nije bilo golova već su stative označavale po dva veća kamena, fudbal se igrao oko rupe za pesak i između stabala, po neravnom betonu, polomljenim pločicama ali je bio masovniji, češći, gledaniji i strastveniji nego fudbal koji se danas igra na pomenutom terenčetu.
Iz tog vremena pamtimo „prave“ Derbije, kada su se igrači na terenu birali po tome ko za koga navija dok su na tribinama Partizanovci bili na tribini iza jednog a Zvezdaši na tribini iza drugog gola, dok je bočni i najduži deo tribine bio mesto za sedenje starijih komšija, vojnih lica i očeva čiji su sinovi bili podeljeni u timovima na terenu. Tribine bi bile prepune a navijači koji su bili iza golova neretko su sa sobom imali i obeležja, šalove, peškire, kape, Zvezde i Partizana. Za ekipu Partizana branio je recimo i Jusmir Hatunić, sin rano preminulog slavnog igrača Partizana Jusufa Hatunića o kome ćemo više reći na stranici Drugak. Tada se čak i na Banjici još uvek navijalo samo za Zvezdu ili za Partizan. Lokalno navijanje za FK Rad tada je bilo, najpribližnije rečeno, još uvek dalek pojam.
Devedesetih godina mladi komšijaGoran Španja rođen 1980. godine, koji je živeo na drugom spratu u Bulevaru Oslobođenja 92. uz pomoć svog godinu dana mlađeg drugara iz broja 116. Slobodana Bobe Dragutinovića i ostalih drugara iz parka pokreće uspeva da napravi pravi teren za fudbal na „Drugaku“. Tada narodni poslanik komšija Dragutin Dragović mu je pomogao oko zatrpavanja i asfaltiranja velike površine dečijeg peska, ravnanja terena, a prerano preminuli Dragan đukić - Baja (29.09.1978-12.09.1997) oko uklanjanjatih nekoliko stabala sa terena. Baja je živeo na 9. spratu u Bulevaru oslobođenja 110. U istoj vertikali u kojoj je u prizemlju bio Novak đoković.
Od 1994. do 1999. godine komšija Ivan Maslarić - Masla rođen 13.11.1977. godine koji je sa svojim godinu dana starijim bratom Dragom živeo na prvom spratu u Bulevaru Oslobođenja 148 u „Prijemnom odeljenju“, uz pomoć svoja dva vršnjaka, Srđana Rajkovića iz „Duševne bolnice“ i Vojislava - Voje Danilovića iz Baštovanske ulice prekoputa Generalica, svakodnevno je morao da fiksnim telefonom na fiksne telefone pozove preko 30. brojeva i da svakom ponaosob svaki dan kaže da se „danas u 16:00 igra fudbal na školskom“. Punih 6 godina svakog dana osim zimi dole se igrao dobar fudbal po sistemu pobednik ostaje. I svakog dana je bilo po 4. ekipe od po 6. ili 7. ljudi.
Svakog dana se Masla žalio zašto je neophodno da nas sve svakog dana poziva kad je jasno da se fudbal igra svakog dana u 16:00. Nije vredelo, ako Masla ne pozove, računalo se kao da fudbala nema. Ni bombardovanje 1999. nije omelo fudbal, igralo se i pod sirenama za vazdušnu opasnost i igrale su sve generacije, od tragično nastradalog Branislava Dramićanina Drame do znatno mlađih a koji su umeli sa loptom.
2000. godine se fudbal sa školskog seli u Solitere u vidu turnira za novčanu nagradu, organizovanog od strane Milana Grahovca - Milančeta i Gorana Tadića - Prće Nekoliko godina kasnije turnir, i fudbal zajedno sa njim, se vraća nazad na donje školsko, odakle je i ponikao jer da nije bilo upornog Maslarića, teško da bi se i fudbal probudio po našem naselju.
Od 2011. godine, turnir nosi ime Turnir Konana i Rankea posvećen tragično nastradalim komšijama Milanu Knezoviću Konanu i Vladimiru Rankoviću Rankeu koji su tuđom krivicom nastradali u saboraćajnoj nesreći vraćajući se sa posla.
Turnir posvećen tragično nastradalim komšijama Milanu Knezoviću - Konanu koji je živeo u stanu u prizemlju u Bulevaru oslobođenja broj 160. Prijemnom odeljenju i Vladimiru Rankoviću - Rankeu koji je živeo u Ripnju održava se svakog leta punih 20. godina. od 2010. do današnjih dana i uporedo sa njim 18.07.2016. godine njegov glavni organizator Milan Grahovac iz Crnotravske broj 11. osniva Klub Malog Fudbala Banjica BGD koji se takmiči u Futsal ligi Srbije a svoje utakmice kao domaćin igra u sportskom centru „Voždovac" na Banjici.

Boćarski klub „Banjica“

U soliterima se nalazi i boćarski klub Banjica čiji teren se nalazi na adresi Crnotravska 13b, neposredo uz pijacu i spomenik palim borcima za oslobođenje Banjice 15-X-1944. godine. Osnovan je 08.02.2010. kada ga je zastupao gospodin Žika Lazin. Svakog avgusta ovde se održava memorijalni turnir u boćanju pod nazivom „Oluja“ kao sećanje na žrtve iz operacije „Oluja“ koja se dešavala u periodu od 04. do 07. avgusta 1995. godine.

Solitarnost

Stanovnici solitera od skora organizuju i umetničke manifestacije Solitarnost koje za prvenstveni cilj imaju stvaranje komšijskog zajedništva i solidarnosti kakvog je postojalo nekada. Jedan od realizovanih projekta bio je Dobar dan grupe “BAZAART”.

Ljolja

Na adresi Crnotravska 11a nalazi se dečiji vrtić Ljolja koji je svoje ime dobio po trogodišnjoj devojčici čija je majka doktorka prava Zora Ilić Obdavodić, neposredno pred odvođenje na streljanje iz logora Banjica u grad Kraljevo gde je pogubljena 11.09.1944, svojoj kćerci ispisala pismo na ceduljici koje se uramljeno i uveličano čuva na zidu vrtića.

Neposredno uz Solitere nalaze se ulice za čije nazive objašnjenja možete pronaći ovde:

Raška koja je slepa i kratka uličica i nalazi se uz samu granicu sa naseljem Dedinje. Pomnjemo je ovde i iz razloga što ovaj naziv polako zamnjuje naziv ulice Kraljice Ane koju ćemo sledeću pomenuti. Više o samom Rasu možete pročitati ovde

Kraljice Ane, ova ulica je takođe kratka i gotovo nevidljiva jer se nalazi uz samo Banjičko groblje. Sve više ona gubi svoj naziv i dobija naziv Raška ulica. Planirana je i izgradnja nekog stambenog objeka ili nečeg sličnog umesto kućica koje možete videti na ovim slikama.
Kako su se Krljicom Anom nazivale i žena Velikog Župana Stefana Nemanje, zatim Ana Dandolo supruga Stefana Prvovenčanog, a više o ovoj Kraljici Ani, kćerci kralja Milutina možete saznati ovde Ana Neda

Crnotravska
Više o Crnoj Travi možete pročitati ovde
Crnotravska ulica je nekada, 1938. godine, nosima ime Banjički Put

Saše Simeunovića. Crnotravska ulica menja svoje ime u ulicu Saše Simeunovića ali samo u delu od Paunove do Baštovanske, gde se nalaze soliteri. Saša Simeunović je bio policajac koji je poginuo na Kosovu u mestu Budakovo, opština Suva Reka 28.09.1998. godine. Nakon redovne patrole usmrćen je u zasedi sa još dvojicom svojih kolega, Željkom Jovičićem (25.12.1966 - 28.09.1998.) i Nebojšom Jevtićem (09.09.1968 - 28.09.1998.) Rođen je 15.08.1969. godine u mestu Dučine, opština Sopot. Živeo je sa roditeljima u Dučinama i ima dvoje dece, sina Bojana rođenog 1995. godine i ćerku Viktoriju rođenu 1998. godine.

Učiteljice Leontine Kraus Više o Učiteljici Leontini Kraus možete pročitati ovde

Borska ili po novom nazivu ulica Bahtijara Vagabzadea
Od 2009. do 2018. godine na uglu Crnotravske i ulice Bahtijara Vagabzade nalazio se Pazl Grad, zatvoreno igralište za decu.

Veljka Lukića Kurjaka Više o Veljku Lukiću Kurjaku možete pročitati ovde

Mihajla Avramovića Više o Mihajlu Avramoviću možete pročitati ovde

Na banjičkoj pijaci u soliterima možete sresti mnogo poznate ličnosti kao što su ovde predstavljeni glumacMilan Lane Gutović i bivši načelnik policije grada Beograda i karatistaMarko Nicović.

Danilo Kiš kao gost u Soliterima

-Danilo Kiš i Goran Bregović upoznali su se na Banjici-
U opširnom tekstu koji se bavi značajem pojavljivanja novog talasa u vidu rok albuma „Paket Aranžman“ u podnaslovu: „Povratak u -veliki prljavi grad-“ možete pročitati rečenicu u kojoj se pominje da jeDanilo Kiš 1980. godine bio gost u soliteru na Banjici, na privatnoj zabavi u stanu kod režisera Aleksandra Mandića. Pomenuti tekst se nalazi na ovoj adresi. A pomenuta rečenica glasi: „...Da, i jedan tulum na Banjici, u soliteru u Crnotravskoj, gore visoko u stanu-ateljeu, nekoj vrsti penthausa, Aleksandra Mandića, gdje sam upoznao Danila Kiša, a to se ne zaboravlja...“ Takođe na ovoj FB stranici možete pronaći i podatak da su se baš u tom stanu u potkrovlju Solitera tog dana upoznali pomenuti Danilo Kiš i Goran Bregović: „..Danila Kiša i Gorana Bregovića upoznao je reditelj Aleksandar Mandić posle jedne pijane noći na Banjici. Kiš je svirao gitaru i divno pevao mađarske romanse. Bregović ga je tada pozvao da dođe na koncert -Bijelog dugmeta-...“

Domaći filmovi snimani kod Solitera

Ispred solitera Crnotravska broj 13. je snimana i scena iz filma Za sada bez dobrog naslova 1988. godine. Kratku scenu možete videti na ovoj adresi od vremena 21.33 do 22:32.

Takođe par scena iz filma Suncokreti isto iz 1988. godine, snimana je oko solitera. .
Pomenuti pijačni plato iz filma „Suncokreti“ je renoviran 2017. godine i danas izgleda ovako.

Serija Južni vetar u drugoj epizodi treće sezone Na granici scena praćenja inspektora Tankosić kog igra glumac Radovan Vujović, snimana je u Crnotravskoj 13a. Inspektor Tankosić se uveče vraća kući, čeka lift dok se kod poštanskih sandučića krije Drka kog igra glumac Mladen Sovilj. Po izlasku iz zgrade iza Mladena Sovilja u mraku se nazirenatpis Crnotravska. Već u sledećoj sceni glumac Miki Manojlović, koji igra „Cara“, pita momka iz svog obezbeđenja Da li ste išli preko Banjice.

Komšije iz Solitera koji su se pojavljivali u medijima

Milan Grahovac koga smo pominjali u naslovu “Klub malog fudbala Banjica BGD“ u priči o igranju malog fudbala na Banjici 10. oktobra 2023. godine Milan je bio gost na tv Kopernikusu u emisiji čašica razgovora gde je kao šef obezbeđenja i predsednik upravnog odbora kluba malog fudbala aerodroma Nikola Tesla govorio o učešću na nezvaničnom svetskom prvenstvu u malom fudbalu između avio kompanija održanom u Atini.

Nebojša Kačar iIvica Milanov u filmu Već Viđeno.

Zoran Živković - Sova, pripadnik generacije 1975. iz Crnotravske 13b, dana 18.06.2020. godine u Berlinu je sprečio otmicu male devojčice. Tu vest, na naslovnim stranama preneli su svi nemački mediji kao i sva domaća štampa u Srbiji, nekoliko dana kasnije. Video snimak nemačkih vesti i izjavu koju je Zoran dao na nemačkom jeziku možete videti na ovoj adresi.

Milojko Hadžić - Švarc, profesor istorije.
Tokom trajanja pandemije virusa „Korona“, 2020. godine kada su deca umesto odlazaka u školu, nastavu slušala u svojim domovima putem medija, komšiju Hadžića mogli smo da vidimo putem malih ekrana kako daje svoj doprinos držeći časove istorije na kanalu RTS-3. Predavanje možete pogledati na ovoj adresi.

Milorad Popović predsednik kućnog saveta u Crnotravskoj 13a.
Komšija Popović je takođe u vreme pandemije virusa „Korona“ kao prdsednik kućnog saveta svoje zgrade davao savete o načinima obavezne dezinfekcije tako velikih stambenih jedinica. Video možete pogledati na ovoj adresi.

Mladi komšije iz Solitera, koji su nas prerano napustili

Jelena Melović, trinaestogodišnja devojčica koja je živela u Borskoj, danas ulici Batrijarha Vagbzadea, gde je tragično nastradala 31.12.2016. kao pešak na koju je naleteo automobil.

Trumić Maja (1978. - 2018.) Maja je živela u Duševnoj ali se kasnije preselila u Solitere. Išla je u osnovnu školu Bora Stanković na Banjici. Umrla je iznenada i sahranjena je na groblju Orlovača, na parceli broj 15a, mesto broj 922.

Lazar Kujundžić (2002. - 2021.) Mladi komšija sa Banjice je živeo kod Tehnogasa, ispod Solitera i išao je u osnovnu školu Bora Stanković. Voleo je životinje i sa svojim papagajem se 2017. godine pojavljivao na tv Prva u emisiji Praktična žena voditeljke Nataše Pavlović. Sahranjen je na groblju Orolavča 26.06.2021.

Nebojša Dedić (1977. - 02.10.2021.) Živeo je u Soliterima u Crnotravskoj 13a. U osnovnoj školi Bora Stanković do svog sedmog razreda išao u odeljenje 7/4. Pripadnici mlađe generacije zvali su ga „Francuz“. Nebojša je između ostalih svojih radova naslikao i mural Novaku đokoviću na Drugaku u Bulevaru oslobođenja broj 88. Završio je Grafiku na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu.
četiri godine je živeo i radio u Parizu gde je učestvovao na snimanju filma The Brothers Bloom za koji je iz radio Mural za scenu u kojoj glumac Edrijen Brodi zamišljeno sedi ispred zida koji je oslikao Nebojša Dedić. U filmu se pojavljuje i nekoliko Srpskih glumaca, kao što su: Ana Stofrenović, Stefan Kapičić, Josif Tatić, Branka Pujić, Dubravko Jovanović, Slobodan ćustić i drugi.
Pored toga Nebojšine grafite i scenografiju možete videti i u filmu Everly sa Selmom Hajek. Uradio je i dizajn za omot majice benda „Dog House“, ilustracije za knjige za decu i u školske udžbenike u Srbiji i Hrvatskoj. Njegovi grafiti krase zidove, metroe i tunele Beograda, Pariza, Marseja, Amsterdama i Ahena. Dobio je nagradu publike na izložbi koju je u Rex-u sa Francuskom kulturnom centru organizovao Enki Bilal na temu "čovek, žena, grad“ 2001. godine. Izvor: Životne priče Nebojša je mlađi brat našeg bivšeg komšije Bojana Dedića koga pominjemo takođe na ovoj stranici.

Dragan Mladenović Gagi (1973. - 14.12.2022.) Celog svog života živeo je u ulici Leontine Kraus prekoputa škole. U osnovnoj školi Bora Stanković išao je u odeljenje 8/1. Rano je ostao bez oba roditelja i od 17. godine se sam probijao kroz život. Sahranjen je na Banjičkom groblju.

Poznati stanovnici Solitera

Heroj sa Košara Đuro Gredeljević.
đuro (Rade) Gredeljević vojnik u rezervi koji je kao dobrovoljac učestvovao u odbrani Zapadne Slavonije da bi se kao iskusni i najstariji dobrovoljac borio i za odbranu Kosova na Košarama. U oba rata motiv mu je bio taj da je bolje da u rat ide on nego neko mlado, još uvek dete. Rođen je 29.04.1935. godine u selu Korita kod Lipika u Hrvatskoj. Završio je školu za mašinbravare i bio penzioner GSP-a. Na Kosovu je bio raspoređen na dužnosti strelca u 125. motorizovanoj brigadi. Poginuo je 13. dana pred svoj 64. rođendan, 16.04.1999. odbijajući napade neprijatelja u rejonu Maja Glave, Dečani. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Odlikovan je ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena. Živeo je na Banjici u Crnotravskoj 13b. gde su mu komšije 29.08.2019. posvetile i mural. U knjizi Junaci Otadžbine đuro se nalazi na 122. Strani štampanog izdanja ili 119. strani elektronskog PDF formata. Pod slovom „G“.
Na spomeniku Herojima sa Košara postavljenom na Dedinju, na tromeđi ulica Bulevar kneza Aleksandra Karađorđevića, ulice Heroja Milana Tepića i vrha ulice Ljutice Bogdana među imenima 108. heroja nalazi se i ime đure Gredeljevića đurova unuka Jovana Stojanović rođena 1989. godine išla je kao i sva banjička deca u osnovnu školu Bora Stanković.

Goran Raičević, atletičar čiji spomenik krasi park ispred zapadne tribine Partizanovog stadiona.
"Goran Raičević (Kruševac, 26.06.1963. - Kačikol, Priština 06.05.1999.) bio je srpski atletičar.Rođen je 26. juna 1963. godine u Kruševcu, a odrastao je u selu Strojinci, opština Brus gde je živeo sve do početka studiranja. Završio je Poljoprivredni fakultet. Atletikom je počeo da se bavi 1975. godine, kao učenik 5. razreda osnovne škole „Moša Pijade“ u Razbojni, kada je debitovao na krosu Politike. Atletsku karijeru je počeo u Atletskom klubu „Crvena zvezda“. Nastupao je još za „Partizan“, „Soko Vrbas“ i „Brus“. često je trenirao i u svom selu Strojinci.Bio je petostruki prvak Belog krosa i šestostruki prvak krosa „Politike“. Od 1989. do 1992. godine bio je nepobediv na uličnim trkama. Višestruki prvak Balkana.Poginuo je u selu Kačikol na Kosovu i Metohiji 6. maja 1999. godine kao pripadnik Vojske Jugoslavije, stradavši od snajperskog hica albanskih separatista. Sahranjen je u rodnom selu Strojinci.Iza njega je ostala supruga Jelena i blizanci Katarina i Nikola. Oboje dece vole sport, ćerka odbojku a sin atletiku.U čast Gorana Raičevića, opština Brus svake godine organizuje atletski memorijal." Izvor Vikipedija.

Miroslav Ševković - Miki Veliki. Po profesiji stjuart i profesor fizičkog vaspitanja. čovek kome je Slađana Milošević 1983. godine, posvetila pesmu koja je postala veliki hit Miki Miki Veliki i u čijem spotu je gospodin Miroslav igrao glavnu ulogu tj. samog sebe. Živi na 21. Spratu u Crnotravskoj 13b. Mlađe generacije ga pamte kako im je donosio kikiriki i razne sitnice iz asortimana avionskog posluženja kao i po Poršeu Slađane Milošević kojim ih je vozikao po kraju i čime im je detinjstvo učinio nezaboravnim.

Trifun Trifke Mihajlović bivši fudbaler Crvene Zvezde rođen 10.03.1947. Na Banjici je živeo u Paunovoj 12. čika Trifke je postigao prvi gol na Marakani.
“Prvu stranicu vremeplova Stadiona Crvene zvezde ispisao je 1. septembra 1963. jedan od najmlađih aktera, rastom najniži, a fudbalskim darom među najvećim učesnicima premijere - Trifun Trifke Mihailović. U to vreme član i pionirske i omladinske ekipe ugrabio je davnog septembarskog popodneva priliku da zasluži privilegiju ulaska među besmrtnike. Igrajući za podmladak Zvezde, u predigri utakmice prvog tima protiv Rijeke (2:1), Trifke je prvi probacio loptu između stativa, koje su se u narednih pola veka "nagledale" golova i golčina Bore Kostića, Dragoslava Šekularca, Dragana Džajića, Pižona Petrovića, Duleta Savića, Piksija Stojkovića, Deje Savićevića...
-Za sve nas je bilo iznenađenje kad smo čuli da ćemo baš mi pioniri prvi izaći na novi stadion. Svi smo bili uzbuđeni i ponosni, stadion je za nas bio kao danas neko čudo tehnike - priseća se Mihailović, dok korača travom "Marakane" ka mestu s kog je postigao prvi gol protiv zemunskog Jedinstva.
- Evo, baš ovde - pokazuje Trifke između peterca i penala, pred golom ispod severne tribine. - Igrao se tek treći-četvrti minut, a gol je i za mene bio iznenađujući, jer sam ga dao desnom nogom koja mi je služila za poštapanje. Prišao sam iz drugog plana, osetio gde će se lopta odbiti, utrčao između dva igrača, ispružio nogu i šutnuo ispod golmana. Mojoj sreći nije bilo kraja! Svi smo se utrkivali ko će dati taj prvi gol i doživeti da ga pun stadion nagradi aplauzom. Iako 66-godišnjak, ali još čigrast na nogama, Trifke se ni pola veka kasnije ni tren nije dvoumio kad je ugledao loptu - raspalio je po njoj i zakucao je u mrežu. Kao nekad.
Izgradnja "Marakane" trajala je od 1959. do 1963. i upravo se poklopila s dolaskom Mihailovića i njegove generacije - čuvenih "Miljanovih beba". - Od prvog dana kad smo počeli da treniramo na šljaci, gde su danas pomoćni tereni, gledali smo kako stadion raste, kako od duboke rupčage nastaje nešto čudesno i sanjali smo da jednog dana zaigramo na njemu. To je strašna ljubav, nezamisliva za današnje vreme, nešto što ne može da se poredi s bilo čim - govori Trifke.
S ponosom govoreći o ispisnicima Duletu Jovanoviću, Coletu Jankoviću, Stanetu Karasiju, Kuletu Aćimoviću, Draganu Fišeru, Zeki đorđeviću i drugima koji su tada stasavali u okosnice Crvene zvezde, nekadašnji lakonogi dribler priseća se kako je izgledalo biti neraskidivi deo prve decenije postojanja novog stadiona.
- Pred izlazak iz tunela svi igrači bili su u transu. Sve se tada izbriše, sva druga sećanja - i žena, i deca, i prijatelji... Ostaje samo ludnica u glavi, jedva čekaš da istrčiš pred 80.000 ili 100.000 ljudi, a kad stigneš do tih poslednjih nekoliko stepenika čuješ samo nestvarnu, zaglušujuću buku armije koja je došla samo zbog vas, samo zbog Zvezde. To je hemija koja od svakog fudbalera stvara zver i ostavlja jedino želju da svim tim ljudima podari radost pobede. Ja sam igrao fudbal zbog te publike i tog delirijuma koji može da se doživi samo u našem crvenom, usijanom grotlu - s neskrivenom emocijom govori Mihailović, koji je dres Zvezdinog prvotimca nosio od 1964. do 1974.”
Izvor Večernje novosti 14.09.2013. godine.

Admir Smajić, bivši jugoslovenski i bosanskohercegovački fudbaler, nakon završetka igračke karijere postao je fudbalski trener. Rođen 07.09.1963. u Bijeljini. Živeo je u Crnotravskoj broj 11. “Admir je fini, ponos prvaka, pametne glave, driblinga laka, što dobro uči i vredno šljaka, vole ga svaka i sestra i baka,ne samo one iz Teočaka!”.
Ovo su stihovi pesme koje je čuveni Duško Radović onomad posvetio Admiru Smajiću, fudbaleru Partizana, radilici u crno-belom dresu, igraču koji je mnogo dao Partizanu, koji je ostavljao sve na terenu i koga su navijači obožavali zbog borbenosti i srčanosti, ali i umeća. Partizan je dugo godina bio bez naslova prvaka Jugoslavije. Ali, onda je došla generacija sa Draganom Manceom, Admirom Smajićem, Zoranom čavom Dimitrijevićem, Milošem đelmašom, Zvonkom Živkovićem, Zvonkom Vargo a njih su na terenu predvodili Momčilo Moca Vukotić i na klupi Miloš Milutinović.
-Ovo je klub gde sam odrastao i gde sam se vaspitavao, gde sam shvatao ljudske i moralne vrednosti. Bila je čast igrati u Partizanu. Mi nismo navijali za Partizan, mi smo voleli Partizan-, rekao je Smajić u intervjuu za TV Partizan. Smajić je bio akter jedne od najuzbudljivijih utakmica u istoriji fudbala u Jugoslaviji, 1982. godine.“ Izvor: Glas Drine. „Ponikao je u fudbalskom klubu Radnik iz Bijeljine, ali još kao junior prelazi u beogradski Partizan. Bio je jedan od najmlađih prvotimaca u istoriji ovog kluba. Debitovao je za Partizan u jugoslovenskoj prvoj ligi sezone 1979/80. Igrao je devet uzastopnih sezona u Partizanu, gde je osvojio tri titule šampiona Jugoslavije. Od 1988. do 1993. godine je igrao za švajcarski klub Ksamaks Nojšatel. Nakon toga je potpisao za Bazel u zimskom prelaznom roku sezone 1992/93, a tu se zadržao do 1997. Zatim se preselio u Jang bojs, gde je na kraju preuzeo ulogu trenera igrača 1998. godine. U švajcarskoj ligi je trenirao fudbalske klubove Iverdon i Sion u dva navrata. Bio je član stručnog štaba A reprezentacije i selektor mlade reprezentacije BiH. Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je pet utakmica. Debitovao je 25. marta 1987. u Banjaluci protiv Austrije (4:0), a poslednji meč u dresu državnog tima odigrao je 16. decembra 1987. protiv Turske (3:2). Nakon raspada Jugoslavije, odigrao je i dva meča za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.“ Izvor Vikipedija.

Zvonko Varga (27. novembar 1959, Crvenka) bivši grač Partizana, Liježa i reprezentativac Jugoslavije. Igrao je fudbal u periodu od 1976. do 1997. Živeo je u Crnotravskoj broj 11. „Za Partizan je odigrao ukupno 451. utakmicu i postigao 167. golova. Karijeru je započeo u Crvenki, odakle je sa osamnaest godina kao veliki talenat doveden u Partizan iz Beograda. Za vreme koje je proveo u Partizanu saigrači su mu bili mnogi poznati igrači i reprezentativci kao na primer Mance, Vukotić, Santrač, čava Dimitrijević, Prekazi, Živković, Stojić i Vermezović. Kao igrač Partizana, osvojio je dve šampionske titule u sezonama 1982/83. i 1985/86. godine. Te godine je bio i najbolji strelac Partizana sa 17 golova. Posle odličnih igara u ekipi Partizana, Varga je dobio ponudu da pređe u belgijski FK Standard Lijež. Sa Liježom je uspeo da osvoji titulu prvaka Kupa Belgije u fudbalu u sezoni 1989/90. Posle završetka aktivne igračke karijere trenirao je, OFK Beograd, FK Rad, FK Sartrid, i FK Galenika. Takođe je u više navrata bio pomoćni trener Partizana, dok su na čelu bili Lotar Mateus, Vladimir Vermezović i Slaviša Jokanović." Izvor Vikipedija.

Slobodan, Boba, Nikić i Filip Filipović Vaterpolisti i reprezentativci, višestruki osvajači medalja
Kao i još jedan aktuelni vaterpolista iz ovog tima kog ćemo pomenuti kada na njega dođe red.
Živko Gocić, rođen na Drugaku.
Na soliterima u kojima su živeli Slobodanu Nikiću i Filipu Filipoviću naslikani su i murali.
Slobodan Nikić "Rođen u Zrenjanin, 25.01.1983. srpski vaterpolista i osvajač olimpijskog zlata 2016. Nikić je najtrofejniji vaterpolista u istoriji svetskih prvenstava, kao i jedan od najtrofejnijih srpskih olimpijaca. Svoj put ka najuspešnijem svih vremena, Slobodan Nikić je započeo 1998. u vaterpolo klubu Partizan. U klubu je za pet godina osvojio Prvenstvo i Kup SR Jugoslavije u sezoni 2001/2002. Karijeru je nastavio u Olimpijakosu, 2005. godine potpisao je ugovor na četiri godine. Olimpijakos i Nikić su bili šampioni Prvenstva i Kupa Grčke. Trofejni vaterpolo klub Pro Reko zainteresovao se za Srbina i 2009. potpisali su ugovor kojim je naredne dve godine proveo u Italiji. Pro Reko je tih godina sa Nikićem i Udovičićem bio nezaustavljiv. Osvojili su i Prvenstvo i Kup Italije, ali i Evroligu u sezoni 2009/2010. Naredne sezone su kao pobednici Evrolige osvojili i Superkup Evrope. Kamolji je bio naredni klub Nikića na godinu dana, a onda je četiri godine branio boje Galatasaraja sa kojim je nastavio šampionski niz. Sa ekipom Ferencvaroša postao je šampion Evrope u sezoni 2018/2019. Slobodan Nikić je u maju 2020. saopštio da je završio igračku karijeru i da nastavlja trenerski rad u Ferencvarošu."
Filip Filipović "Rođen 02.05.1987. u Beogradu, srpski vaterpolista i osvajač olimpijskog zlata 2016. Vaterpolo je počeo da trenira sa sedam godina u školi Partizana. Sa 14 godina debitovao je za prvi tim Partizana kod Dejana Udovičića. U narednih sedam godina bio je član Partizana sa kojim je još tri puta bio osvajač Prvenstva i Kupa Srbije. Sa 22. godine je potpisao ugovor sa italijanskim gigantom Pro Rekom. U prvoj sezoni igrao je zajedno sa Vanjom Udovičićem i Slobodanom Nikićem. Došli su do naslova prvaka Evrope, Italije i Superkupa Evrope. U narednoj sezoni stigao je do titule u Prvenstvu Italije i Evropi. Drugi je na listi najboljih strelaca reprezentacije Srbije svih vremena iza Aleksandra Šapića. Na letnjim olimpijskim igrama 2012. godine sa reprezentacijom Srbije osvojio je bronzanu medalju, a uvršten je u idealni tim turnira. Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. sa reprezentacijom Srbije je osvojio zlatnu medalju. Uz to ponovio je uspeh sa prethodnih, uvršten je u idealni tim, ali i proglašen za najkorisnijeg igrača turnira. Na Svetskom prvenstvu u Rimu 2009. po prvi put pod imenom Srbija došao je do zlatne medalje i uz 20. golova bio najbolji strelac turnira."

Davor Trkulja, ministar savetnik, i privremeni otpravnik poslova u Hrvatskoj. Gospodin Trkulja je govorio u emisiji Novo Jutro Pink televizije, 30.12.2020. godine, povodom zemljotresa u Hrvatskoj. Odrastao u Soliterima u Crnotravskoj 13a da bi se posle stupanja u brak sa drugaricom i komšinicom iz Solitera Crnotravksa 13, preselio na Drugak u broj 110.

Miladin Ćulafić, srpski prozni pisac i član Udruženja književnika Srbije, rođen 27.01.1939. godine umestu "Gornje Luge“ u Crnoj gori. Dobitnik je mnogih književnih nagrada a mi ovom prilikom izdvajamo jednu od njegovih knjiga namenjenu deci. Knjiga pod nazivom Gospodar Solitera je sastavljena od nekoliko knjiga u kojima je čika Miladin zapisivao rečenice koje su izgovarala deca u svom najranijem detinjstvu. U svom prvom delu „Gospodar Solitera“ sadrži knjigu Dokle ću morati da budem dobar koja u svom podnaslovu glasi „Tako je rastao Stevan“. U toj knjizi čika Miladin je zapisivao rečenice svoga sina Stevana od trenutka kada je Stevan progovorio, do polaska u školu i kroz prvih par razreda osnovne škole. Stevan je rođen 1979. godine i išao je u neparnu smenu odeljenja I/3, pa ćemo na ovom mestu preneti neke od tadašnjih Stevanovih rečenica u kojima pominje svoje tadašnje drugare i drugarice iz naselja, obdaništa Ljolja, razreda osnovne škole Bora Stanković u nadi da će se neki od drugara čija imena Stevan pominje prepoznati i da će im to sećanje izmamiti osmeh na lice. Knjiga „Dokle ću morati da budem dobar“ danas se ne može naći u slobodnoj prodaji ali knjiga „Gospodar Solitera“ koja u sebi u celosti sadrži i knjigu „Dokle ću morati da dobar“ može da se nađe u Srpskoj književnoj zadruzi porekoputa Beograđanke.
-Dokle ću morati da dobar. Tako je rastao Stevan-
„Tata, ni meni nije jasno kako je Ostoja postao moj drug“
„MARIJANA.- Uvek je moderno obučena... Uvek sam uz nju. Pazim da je niko ne pipne... Ako Marijana ne ide na more, neću ni ja. Lepše mi je s Marijanom nego na moru... Stalno joj dosađuju drugi muškarci, ljube je. Ja nju nikad nisam poljubio...“
„Pitao je Marko Marijanu, kad smo bili na moru, je l' voliš Stevana? I znaš šta je Marijana rekla? Volim g au igri.“
-Kad se uveče vraćaš iz škole, pa na onoj prečici primetiš nešto sumnjivo, neke pse ili nešto, ti se vrati pa idi okolo- „Ništa vi ne brinite, čim primetim nešto sumnjivo, ja potrčim da vidim šta je.“
-Voli Marijanu, ali voli i Kaću. Trebalo je da odnese Kaći mali poklon. Jesi li dao Kaći knjigu?- „Dao sam... ali nisma joj dao u školi, već sam je ispratio kući pa sam joj onda dao.“
„Igramo se raskupusane bande. To je Milja tako nazvala“
-Šta si sanjao?- „Kao da sam gospodar ovih solitera. Kao da su sa sto spratova. Kako šetam po njima...“
„Kakvu smo mi poledicu napravili! Znaš kako smo to nazvali? Ledeno polje kod pet solitera!“
„Znaš kol'ko je plakao Peđa što nije mogao, na fizičkom, da stigne Kaću...“
„Milja zna da je ja volim - rekla joj Kaćina mama – ali ne pravi od toga nikakvu zbrku...“
„Onda smo se vratili u hotel, oprali ruke i večerali. Posle sam podigao suknju Katarini. Zatim sam mirno zaspao“ - (Iz dnevnika rekreativne nastave sa Zlatibora)
-Nemoj to sine da gledaš.- „Pa i ne gledam. To su neki seksualni manijaci“ -Šta ti to znači, odakle ti to?- „To je Milja rekla Peđi“ -A zašto mu je to rekla?- „Pa kad je on rekao, da oči mogu da zastanu od lepote ko na Milji.“
„Pitala nas je učiteljica o bojama. Koja je boja najlepša? Jelena B. Kaže: Boja je najpelša kad je neko nosi. A znaš šta je rekao Nikola? Plava. A zašto? Zato što je plava!“
-Milja je volela da se igra doktora. Jedna od njenih dijagnoza: „Srce kuca postepeno. Histeričan način života. Moguće umreti.“
-Paja je oduševljen promenom koja je nastala u parku sa prvim snegom. Odudaranje tamnog drveća od snežne beline izmamilo je iz njega ove reči: „Lepa moja dušo crna i bela!“

Božidar Manojlović sportski novinar košarkaškog časipisa Trener koji je učestvovao u stvaranju prvog košarkaškog časopisa „Super koš“. Jedan je od osnivača humanitarne fondacije Nataša Kovačević. U svom dugogdišnjem novinarskom poslu posebno je ponosan na svoj intervju sa zvezdom ženske NBA lige i legendom svetske košarke Sju Berd koja je po četiri puta bila Olimpijski šampion, prvakinja sveta, prvak Evrope, i dva puta šampion WNBA. Taj intervju možete pročitati na ovoj adresi. Takođe prilikom njenog odlaska u košarkašku penziju Božidar se osvrnuo na njenu karijeru i taj tekst možete pročitati na ovoj adresi. Zaposlen je i kao savetnik u Ministarstvu kulture Republike Srbije u sektoru za medije i odnose sa javnošću gde se bavio problemima dodela nacionalnih priznanja umetnicima, saradnje sa haškim tribunalom, odnose sa javnošću ministarstva za sport. Bio je specijalni izveštač sa međunarodnih takmičenja košarkaške i džudo reprezentacije. Rođen je 17.07.1969. godine. Živi u soliteru u Crnotravskoj 13b. U osnovnoj školi Bora Stanković išao je u odeljenje 8/3 sa Aleksandrom Matićem koga smo pominjali na stranici Drugak

Poznati stanovnici Solitera

Ognjen Koroman fudbalski je trener i bivši reprezentativac Srbije.
"Rođen 19.11.1978. na Palama. Svoje prve fudbalske korake napravio u mlađim kategorijama sarajevskog Željezničara. Sa početkom rata sa porodicom se seli u Beograd i nastavlja u Crvenoj zvezdi. Nosio je dresove kragujevačkog Radničkog od 1997. do 1998. i subotičkog Spartaka do 2000. godine, a afirmisao se u dresu OFK Beograda, za koji je nastupao od 2000. do 2002. godine. Kao fudbaler plavo-belih sa Karaburme debitovao je i u dresu reprezentacije SR Jugoslavije.Karijeru je 2002. godine nastavio u Rusiji u kojoj je proveo pet godina. Bio je i najbolji strelac i fudbaler Dinama iz Moskve u kojem je proveo dve uspešne godine. Odatle odlazi u Krila Sovjetov odakle se, posle dve i po godine, seli u Terek iz Groznog. Posle tri meseca je usledio poziv zaigrao je u Premijer ligi, u ekipi Portsmuta, za kog postiže jedini pogodak u poslednjem kolu protiv Liverpula. Za reprezentaciju Jugoslavije, kasnije SCG i na kraju Srbije nastupio na 36 utakmica i postigao jedan pogodak.“ Izvor Vikipedija.

Alisa Marić poznata šahistkinja i bivša ministarka omladine i sporta.
„Alisa Marić rođena 10.01.1970. u Njujorku u SAD, profesor univerziteta i doktor ekonomskih nauka, poznata je srpska šahistkinja, velemajstor, bivša ministarka omladine i sporta u Vladi Republike Srbije. Prema svojim rezultatima smatra se najboljom jugoslovenskom i srpskom šahistkinjom svih vremenai jedna od najuspešnijih šahistkinja u istoriji šaha.Pored titule ženskog velemajstora, nosilac je i titule intermajstora u muškoj konkurenciji.“ Izvor Vikipedija.

Jovo Pudar, proslavljeni bokser rođen 12.04.1971. godine u Mostaru. Treninge često odrađuje u Banjičkom boks klubu Serbian Fighter
05.10.2013 imao uvodnu borbu, pred meč za titilu svetskog šampiona Vladimira Klička.
Meč Jove Pudara protiv Ruslana čagaeva 2013. možete videti na ovoj adresi.

Aleksandar Brković rukometni trener rođen 10.12.1981. u Beogradu. Ostao je upamćen kao najmlađi trener u istoriji Lige šampiona.
Aleksandrovo gostovanje u emisiji kod još jednog našeg komšije iz Solitera Vladimira đukanovića možete videti u emisiji Na kraju dana sa đukom.

Nataša Kovačević. Od rođenja 20.05.1994. godine živi na Banjici. Od obdaništa "Ljolja" preko završene osnovne škole "Bora Stanković". „Igrala je na poziciji krila i nastupala gotovo u svim reprezentativnim selekcijama. Teška saobraćajna nezgoda je privremeno prekinula njenu igračku karijeru, da bi se uprkos amputaciji noge vratila na parket kao košarkašica Crvene zvezde. Nakon prestanka igračke karijere postala je predsednik ovog kluba. Karijeru je započela u Partizanu 2008. godine. Januara 2010. prelazi u Voždovac a u januaru 2013. godine u Crvenu zvezdu koja joj je bila odskočna daska za potpisivanje prvog inostranog angažmana sa mađarskom ekipom đer. Dana 7. septembra 2013. godine zajedno sa čitavom ekipom đera doživljava tešku saobraćajnu nezgodu. U nezgodi su poginuli trener ekipe i generalni menadžer, dok je zbog posledica nezgode Nataši amputirana leva noga ispod kolena. Nekadašnji košarkaš Crvene zvezde Zufer Avdija je pronašao adekvatnu protezu u Izraelu te je svega dva meseca nakon nezgode Nataša ponovo mogla da šutira na koš. Posle nekoliko meseci treninga sa košarkašicama Crvene zvezde i posle dozvola dobijenih od FIBA - e i KSS, da može da nastavi da igra sa protezom, potpisuje ugovor sa Crvenom zvezdom. Nakon saobraćajne nezgode i privremenog prekida igračke karijere Nataša se posvetila humanitarnom radu. Osnovala je Fondaciju pod svojim imenom, čiji je cilj pomoć mladim sportistima i njihovo obrazovanje.
Natašina majka je Natalija Bacanović, bivša košarkašica koja je sa Crvenom zvezdom osvojila Kup evropskih šampiona 1979. godine, njen otac je Vukašin Kovačević, bivši rukometaš.“ Izvor Vikipedija.

Natalija Bracanović , majka Nataše Kovačević, proslavljena košarkašica koja je sa reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojila i bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu 1980. godine.
"Najveći deo svoje karijere provela je u Crvenoj zvezdi. Bila je deo tima koji je postigao najveći uspeh ženske klupske košarke u Jugoslaviji, a to je osvajanje titule prvaka Evrope 1979. godine. Iako je bila među mlađim košarkašicama u timu, u finalu je postigla 12 poena i tako pomogla Zvezdi da pobede BSE rezultatom 97:62.Natalija je igrala u svim mlađim nacionalnim selekcijama. 1976. je nastupala za kadetsku reprezentaciju na Evropskom prvenstvu. Dok je 1977. i 1979. igrala na Evropskom prvenstvu za juniorke. 1979. godine je prosečno postizala 12,3 poena i došli do četvrtog mesta u konačnom plasmanu.Majka je Nataše Kovačević, takođe poznate srpske košarkašice,poznatoj i po tome što je i nakon velike saobraćajne nesreće uspela da se vrati na parket i odigra jednu sezonu u Crvenoj zvezdi. Udata je za nekadašnjeg jugoslovenskog rukometaša Vukašina Kovačevića“ Izvor Vikipedija.

Aleksandar Maksimović, reprezentativac Srbije u rvanju, kog svrstavamo u solitere jer su oni najbliži Tehnogasu gde je živeo. Rođen je 26.02.1988. godine u Beogradu i kao i većina banjičke dece išao je u osnovnu školu Bora Stanković.
„Za reprezentaciju je debitovao 2003. na Evropskom prvenstvu za kadete, a 2005. je osvojio bronzu na istom takmičenju. Evropski juniorski prvak postao je 2007, a identičan uspeh ponovio je i naredne godine. 2008. je takođe osvojio srebrnu medalju na Svetskom juniorskom prvenstvu i debitovao na Evropskom prvenstvu za seniore gde je zauzeo deveto mesto. Na Mediteranskim igrama 2009. u Peskari osvojio je srebrnu medalju. Prvu seniorsku medalju na Evropskom prvenstvu osvojio je 2011, bronzu u Dortmundu. Na Evropskom prvenstvu u Beogradu 2012. izgubio je u meču za bronzanu medalju od Šveđanina Matijasa Guntera, međutim švedski rvač je pao na doping testu. Iste godine učestvovao je na Olimpijskim igrama u Londonu kao jedini rvač iz Srbije. Na Svetskom prvenstvu medalji je bio najbliži 2013. kada je izgubio u borbi za bronzu i zauzeo peto mesto. Na Mediteranskim igrama u Mersinu osvojio je srebro. Na Evropskom prvenstvu 2014. bio je osmi, a na Evropskim igrama 2015. peti. Srebrnom medaljom okitio se na Evropskom prvenstvu 2016. u Rigi.“ Izvor Vikipedija.

Mihajlo Vukobratović poznati srpski režiser TV serija i igranih filmova. Režirao je mnoge od velikih naslova domaće kinematografije. Ostvarenja: „Stižu dolari“, „Porodično blago“, „Srećni Ljudi“, „Policajac sa Petlovog Brda“, „Otvorena Vrata“, „Nije lako sa muškarcima“, „Bolji život“ i dr.
Ljiljana (Lana) Vukobratović supruga Mihajla Vukobratovića i poznata srpska montažerka. „Diplomirala je na Fakultetu Dramskih Umetnosti u Beogradu. Montirala je film MilanaJelića (Tigar), film i mini seriju Gordana Mihića Srećna porodica, a značajniji radovi su bili na montaži filmova Slobodana Šijana (Ko to tamo peva, proglašen za najbolji srpski film sa kraja 20 veka, Maratonci trče počasni krug, Davitelj protiv davitelja, Tajna manastirske rakije), zatim kao montažer filma Predraga Antonijevića Mala iz 1991 i kao asistent u montaži jugoslovensko-američkog filma Spasitelj iz 1998. godine.Radila je montažu i tv serija Stižu dolari i Bela lađa. član je Akademije filmskih umetnosti i nauke Srbije (AFUN).“

Anita Mančić glumica rođena 30. septembra 1968. godine u Zemunu. Smatra se jednom od najboljih glumica svoje generacije. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj rad. Živela je u Crnotravskoj 13b.
„U braku je od 2001. godine, sa suprugom Bojanom s kojim je bila u vezi više od deset godina. Glumu je diplomirala 1990. godine na klasi profesora dr Vladimira Jevtovića. Sa njom na klasi bili su Nikola Kojo, Uliks Fehmiu i Vjera Mujović. Stalni član Ateljea 212 bila je od 1992. godine do 2015. godine kada prelazi u Jugoslovensko dramsko pozorište. Takođe igra i u Narodnom pozorištu u Beogradu, Beogradskom dramskom pozorištu, Zvezdara teatru, Pozorištu Boško Buha i u produkcijama Grad-teatra Budva“ Izvor Vikipedija.
Bojan Dedić, takođe naš komšija koji je kao i njegova bivša supruga Anita išao u osnovnu školu Bora Stanković na Banjici. Rođen je 01.10.1971. godine. Arhitekta enterijera, grafički dizajner, umetnik i profesionalni bodi bilder koji je 2013. godine na Državnom prvenstvu, održanom u Domu sindikata u Beogradu, osvojio prvo mesto i zlatnu medalju u kategoriji od 90. kilograma. O Bojanu Dediću takođe našem bivšem komšiji, možete pročitati na ovoj adresi.

Bojana Maljević, srpska glumica i vlasnica producentske kuće „Monte Royal Pictures“. ćerka poznatog producenta Bojana Maljevića
„Rođena u Beogradu 28. maja 1974. godineu filmskoj porodici - otac Bojan Maljević (1946) je producent a i mlađa sestra Ana Maljević (1978) je glumica. Udata je za režisera Bobana Skerlića sa kojim ima dva sina. Sa šest godina je glumila u TV serijalu „Serija o bojama“. Postala je poznata glumeći glavnu žensku ulogu u filmu Bulevar revolucije iz 1992. godine. Igrala je u mnogim televizijskim serijama a najpoznatija je po ulozi u televizijskoj seriji Otvorena vrata gde je glumila Anu Anđelić, igrala je i u nekoliko pozorišnih komada na beogradskim scenama. Bavila se i sinhronizacijom crtanih filmova.“ Izvor Vikipedija.

Ana Maljević glumica i ikonopisac, mlađa sestra, Bojane Maljević. Odrasle u Crnotravskoj 11a.
„Srpska glumica rođena u Beograd, 16. februara 1978. Sa 14. godina je upisala baletsku školu u Kanu gde je završila i gimnaziju „Sainte Marie“ i pohađala srednju i višu baletsku školu Rossella Hightower (1993-1997) na odseku za moderni, klasični i džez balet. U tom periodu je ostvarila nekoliko značajnih baletskih uloga. Po povratku u Beograd, 1997. godine, upisala je i uspešno završila Fakultet dramskih umetnosti 2002. godine, upisala je specijalističke studije za mjuzikl na Umetničkoj akademiji. Ostvarila je niz uspešnih pozorišnih, filmskih i uloga u TV serijama, okušala se kao majstor scenskog pokreta, kao koreograf, a svoj glas je „pozajmila“ mnogim junacima crtanih filmova. Od decembra 2009. godine je zaposlena u Pozorištu na Terazijama. ćerka je producenta Bojana Maljevića i sestra glumice Bojane Maljević.“ Izvor Vikipedija.

Slobodan Jocić Viki rođen 1942. godine, filmski producent i osnivač Viktorija filma. Otac Marka Jocića producenta i nekadašnje gimnastičarke, danas balerine Dunje Jocić. Živi u Crnotravskoj broj 13.
Slobodan Jocić je glumac i producent. Kao glumac, pojavio se u pet filmova: "Pusti snovi (1968)", "Boj na Kosovu (1989)", "četvrti čovek (2007)", "Doktor Rej i đavoli (2012)" i "Mamula (2014)".Viktorija film je osnovao 1980. godine. Pravio je poznate domaće serije, između ostalih "Balkan ekspres" i "Vuk Karadžić", "Do viđenja u čikagu", "Kordon", "Mrtav 'ladan".
Bio je predsednik Udruženja filmskih radnika, član baletske trupe Borisa Radaka, radio je u produkciji Bitefa u vreme Mire Trailović, Festa, u zlatnom dobu Avala filma "Ima ljubavi, nema ljubavi" sa Oliverom Katarinom kada je na čelu ove filmske kuće stajao Ratko Dražević. Najduže se zadržao na Televiziji Beograd gde je producirao i šou programe "Obraz uz obraz","Maksimetar", "Igre bez granice". Izvor Politika 15.03.2007.
Marko Jocić rođen 1975. godine, glumac, producent, direktor Viktorija filma. Sin je producenta Slobodana Jovića - Vikija i urednice i montažerke Vere Jocić. Takođe i rođeni brat balerine koreografa i rediteljke Dunje Jocić. Glumom se bavio od osme godine i do danas je glumio u devet dugometražnih filmova i dve tv serije. Studirao je kameru i u filmskoj industriji radio na različitim pozicijama. Bio je producent, izvršni producent ili linijski producent na filmovima kao što su„Mrtav 'ladan“,„Kordon“, „četvrti čovek“,„Mamula“ i drugi. Izvor imdb.
Marko je oženjen glumicom Milenom Predić, rođenom 1982. godine sa kojom ima dva sina Savu, rođenog 2013. i Iliju rođenog 2015. godine. Odrastao u Crnotravskoj broj 13.
Dunja Jocić balerina koreograf i rediteljka rođena 1978. godine u Beogradu u porodici fimlskih radnika. Od oca producenta Slobodana Jovića - Vikija i urednice i montažerke Vere Jocić. Rođeni brat joj je Marko Jocić rođen 1975. godine, glumac, producent i direktor Viktorija filma. Odrasla u Crnotravskoj broj 13.
„Vorholov život kao inspiracija Gimnastikom sam se bavila dugo i ozbiljno i bila sam reprezentativka Jugoslavije. Stanje u državi, rat, zatvorene granice i nemogućnost putovanja na turnire i takmičenja su me okrenuli ka svetu umetničke igre. Kojim god putem da krene Dunja Jocić uvek pokaže raskošan talenat, a državne granice i različite kulture joj nisu prepreka, već podsticaj. Sada živi i radi u Amsterdamu kao balerina, koreograf i rediteljka. U ranoj mladosti se dokazala kao uspešna gimnastičarka, a potvrdila se i u svetu filmske režije. Njen koreografski i igrački debi u Beogradu se dogodio 2007. na 11. Festivalu koreografskih minijatura sa delom „Bez cveća, molim”, kada je bila trostruko nagrađena. Godinu dana kasnije je u predstavi „Not me” na Belefu oduševila publiku. Ali tada je već gradila svoje pozicije na Zapadu gde je njena prva stepenica devedesetih bila Akademija za savremenu igru u Roterdamu u kojoj je učila na koreografijama čuvenog Hansa van Manena.Put je zatim odveo u Lil, u Nord teatar. U Groningenu je zapažene produkcije ostvarila sa trupom „Klub Gaj & Roni”. Dunja Jocić biće novi laureat nagrade „Vip poziva” na narednom 16. Beogradskom festivalu igre kada ćemo videti njen komad „Ne govori sa mnom dok spavam” u produkciji Korzo teatra iz Haga. Predstava „Ne govori sa mnom dok spavam” je inspirisana zajedničkim životom Endija Vorhola i njegove majke Julije, ali je i potpuno slobodna u interpretaciji. Nije zasnovana na pravim događajima osim podatka da su oni zaista gotovo čitavog života živeli zajedno. Ovaj komad je u Groningenu na Festivalu „Noordernzon” postigao izuzetan uspeh. “ Deo intervjua preuzet sa internet stranice lista Politika 03.01.2019.

Aleksandar Mandić filmski i televizijski reditelj i scenarista ređen 23. oktobar 1945. u Beogradu.
„Diplomirao režiju na Akademiji za pozorište film i radio i televiziju 1971 godine. Magistrirao na temi iz istorije televizije, na istom fakultetu, 1998 godine, koji se tada već zvao Fakultet dramskih umetnosti. Na tom fakultetu počeo je da radi kao asistent 1971. godine i završio prvi deo nastavničkog posla 1992. godine u zvanju redovnog profesora, kada odlazi da bude profesor na FTV odseku najvećeg filmske škole u Americi, New York University, Tisch School of Arts. Na FDU je osnovao katedru za dokumentarni film, a predavao je i filmsku i TV režiju. Na FDU se vraća 1997. godine, izvesno vreme bio je šef Katedre za FTV režiju. Pored velikog rediteljskog iskustva stečenog uglavnom na televiziji, radio je i u pozorištu, režirao jedan igrani film „Lične stvari 1979.“, vodio TV emisije, pisao scenarija i tekstove za razne publikacije. Izbor tih tekstova objavljen je u knjizi Mera za Meru 2015 godine.“ Izvor Vikipedija.

Maksa ćatović srpski muzički i filmski producent i osnivač producentske kuće Komuna. Rođen u Despotovcu, 9. oktobra 1950. godine. Živi na 22. spratu u Crnotravskoj 13b. Prvi je komšija sa Vladimirom đukanovićem koga ćemo takođe pomenuti na ovoj stranici.
“Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Novom Pazaru 1969 godine. Radio je kao disk džokej u diskotekama „Cepelin“ (1970/72) i „Monokl“ u Beogradu, zatim jedno vreme kao muzički saradnik na Programu 202 Radio Beograda i kao muzički urednik Programa za mlade. Kao muzički kritičar pisao za listove „Mladost“ i „Džuboks“ a paralelno je radio kao muzički producent u muzičkoj produkciji Radio Beograda. U studiju 6 Radio Beograda producirao je prve snimke mnogih rok grupa: Smak - Ulazak u harem, YU grupa - Sama, LP ploču Bate Kostića i Josipa Bočeka. U to vreme počinje da se bavi i organizacijom koncerata, prvi koncert Bijelog dugmeta u Beogradu (hala Pinki 1975), zatim grupa kao što su Smak, Indeksi, Tajm i Septembar. Kao menadžer direktno je uticao na programsku politiku PGP RTS obezbedivši izdavanje prvih LP ploča grupa kao što su: Buldožer, Drugi način, Atomsko sklonište i druge. Bio je i deo ekipe koja je organizovala koncert Bijelog dugmeta na Hajdučkoj česmi u Beogradu 1977. godine. Godine 1977. počinje saradnju sa Zdravkom čolićem, bio je producent na više njegovih ploča uključujući album „Ako priđeš bliže“ koja je prodata u 900. hiljada primeraka i koja je rezultirala najvećom turnejom ikad održanom na prostorima bivše Jugoslavije. Na hipodromu u Beogradu septembra 1981. godine organizovao dvodnevni festival Svi marš na ples na kome su učestvovale sve domaće grupe i kao specijalni gost Ajron mejden, koji su tog trenutka bili broj 1. na svim top listama u svetu.1985. osniva firmu Komuna kao jednu od prvih privatnih preduzeća u SFRJ, pogotovo u oblasti kulture. Maksa ćatović je doveo mnogobrojne poznate pevače i grupe koji su izdavali za Komunu tokom 20 godina poput Zdravka čolića, Pilota, Laboratorije zvuka, Gorana Bregovića, Laze Ristovskog, Saše Loknera, Tanje Banjanin, Ramba Amadeusa, Grua, sastav K2, Dejana Cukića, Li mena, sastav Montenigers i popularne pevače folk muzike poput Džeja, Vesne Zmijanac, Cece i Dragane Mirković. U kasnijem periodu organizuje seriju koncerata koje publika u Srbiji dugo nije mogla ni da zamisli poput gostovanja poznatih svetskih zvezda kao što su: Lučano Pavaroti, Madona, AC/DC, Sting, Eros Ramacoti, Metalika, R.E.M., Džamirokvaj, Enrike Iglesijas, Pink, Plasibo, Lord of the Dance, Zubin Mehta, Brajan Adams, Fil Kolins, Dip perpl, Džetro Tal i druge. Producirajući muziku za film Emira Kusturice Arizona drim iz 1993. godine, prelazi na produkciju filmova. Aktivno učestvuje u pripremama za snimanje filma Emira Kusturice Podzemlje. Kao izvršni producent za RTS realizovao je od 1998 do 2006. godine popularne TV serije: Porodično blago, Svaštara, Lisice, Neki novi klinci i Stižu dolari.2018. godine kao producent potpisao je novi film Predraga Antonijevića „Zaspanka za vojnike“ i 3 sezonu serije Ubice mog oca. Trenutno kao producent učestvuje u pripremi realizacije 4 sezone „Ubice mog oca“ a za Telekom Srbija radi izvršnu produkciju serijala Državni posao i špijunski triler seriju „Državni službenik“. Na konkursu film sa nacionalnom temom, Filmski centar Srbije odobrio je novčana sredstva za realizaciju priče o stradanjima u Jasenovcu pod nazivom „Dara iz Jasenovca“. Izvor Vikipedija.

Milorad Bata Mihailović je bio srpski slikar. Rođen 08.02.1923. godine u Pančevu, preminuo 23.04.2011. godine u Parizu.
„Na Likovnu akademiju je 1946. godine primljen odmah na drugi semestar u klasu profesora Ivana Tabakovića. Odlaskom u Zadar 1947. godine gde nastaje Zadarska grupa napustio je Akademiju 1947. godine, potom osniva grupu Jedanaestorica sa kojom izlaže do 1951. U Pariz odlazi, sa suprugom Ljubinkom Jovanović, 1952. godine. gde živi i radi povremeno se vraćajući u Beograd.Od 1947. kada prvi put izlaže u Beogradu, imao je stotinak grupnih izložbi na svim kontinentima. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1951. godine u Beogradu a retrospektivnu u Umetničkom paviljonu 'Cvijeta Zuzorić' 1981. godine.Godine 1985. izabran je za člana van radnog sastava SANU, u odeljenju likovnih i muzičkih umetnosti.Mihailović je započeo slikarstvo u duhu realizma i tradicionalizma, da bi ubrzo pronašao jezik ekspresionizma koji je u kasnijim fazama menjao u nekoliko stilskih poetika. Ako je i dolazio do granice apsrtakcije, Mihailović nikada nije prešao taj likovni rubikon. Pre je bio sledbenik intenzivnog kolorističkog slikarstva koja je imalo dugu tradiciju u srpskom modernizmu. Njegov slikarski gest je silovit, euforičan, brz, razmahnut, eksplozivan, vrtložan, bez ikakvog kontempliranja tokom rada. Forme su mu ekspresivno izobličene, jedva prepoznatljive, okupane bogatom hromatskom paletom i svetlom. često se u njegovim radovima primećuju prepoznatljivi ornamenti i detalji sa srednjovekovnog srpskog fresko-slikarstva.“ Izvor Vikipedija.

Čarni đerić glumac i njegova supruga balerina i koreograf Isidora Stanišić. Žive u Crnotravskoj 11a.
Čarni đerić, savremeni plesač, koreograf, glumac i režiser, rođen 22.11.1971. godine u Beogradu. Od 2010. godine predaje u dramskoj školi za decu i omladinu „Studio centar“. Osnivač je pozorišne grupe „Drveće dva glumca i jedna strast“.
Isidora Stanišić balerina i koreograf, rođena 14.08.1975. u Beogradu. Završila je Baletsku školu „Lujo Davičo“ u Beogradu kao đak generacije gde danas radi kao predavač. Tokom školovanja bila je angažovana u predstavama klasičnog baletskog repertoara u Narodnom pozorištu. Po završetku školovanja opredeljuje se za savremeni plesni izraz za koji se usavršava u inostranstvu kao stipendista Nacionalnog koreografskog centra u Monpeljeu, stipendista VEB DANSa u Beču i stipendista Gete Instituta za Global Dans u Dizeldorfu. Znanje iz oblasti savremene igre nastavlja da obogaćuje pohađajući mnogobrojne radionice u zemlji i inostranstvu. Danas se savremenom igrom bavi kao igrač, koreograf i pedagog. Zajedno sa svojim suprugom jedan je od osnivača Stanice - servis za savremeni ples.“ Izvor Festival koreogrsfskuh minijatura.

Darko Milojković gitarista benda Radnička kontrola. Pre nego će osnovati bend „Partibrejkers“, Zoran Kostić Cane imao je bend pod nazivom Radnička Kontrola u kome je gitaru svirao Darko Milojković bivši komšija iz Solitera na Banjici.

Miljko Radonjić bubnjar muzičke grupe Block Out i grupe čovek vuk. Rođen 1972. godine u Beogradu. Miljkov, sedam godina, mlađi brat Danilo 24.11.2022. godine sa zastavom Srbije na kojoj je napisao broj solitera u kom živi, Crnotravska 13/A, predstavljao je Banjicu na Svetskom prvenstvu u Kataru na utakmici Srbija - Brazil.

Vladimir Janjić Di Džej, jedna od najuticajnijih ličnosti srpske klupske scene, pre svega na polju izdavaštva i organizovanja klupskih muzičkih događaja. Generacija 1969, odrastao na Banjici, neparna smena O.Š. Bore Stanković. Živeo u Crnotravskoj broj 13.
„Tokom karijere koja je počela još 1990. na Radiju B92, nastupao je u gradovima širom sveta: Budimpešti, Berlinu, Sankt Peterburgu, Varšavi, Barseloni, Bazelu, Lincu, Štutgartu, kao i u legendarnim klubovima poput Flexa u Beču, Batofara u Parizu, Ultraschalla u Minhenu, Bar Rumbe u Londonu, Propagande u Moskvi.“ Izvor: Popboks.

Gordan Paunović kao i njegov kolega i komšija Vlada Janjić, Di Džej i jedan od osnivača radija B92. Živi u Crnotravskoj 11a.

Marko Vidojević - Vidi, rođen 27.07.1986. kompozitor, pesnik, gitarista, vokal i osnivač benda Rok Bulevar. "Godine 2010. bend je snimio svoj prvi singl Od pozadi ili s preda, koji je postao njihov najveći hit do danas, po kome ih ljudi prepoznaju među ostalim pesmama. Nakon ovih nastupa, grupa je počela da se medijski eksponira na malim ekranima, kroz mnoge kulturno-umetničke i zabavne emisije. Godine 2011. snimili su album nazvan po istoimenoj pesmi Rokenrol je živ, a album su slušaoci "Radija 202" proglasili albumom godine. U tom periodu Rok Bulevar je nastupao na mnogim velikim festivalima širom Srbije. U jesen 2014. izašao je drugi album, nazvan po istoimenoj pesmi Zvuk slobode. 2016. godine imaju prvi solistički koncert u Domu omladine Beograda. Od tada prave pauzu zbog promene sastava članova benda. Početkom 2022 promovišu nove singlove sa predstojećeg trećeg albuma Daj mi, čija se promocija može očekivati na proleće, čemu će u februaru prethoditi spot za pesmu Iza tvoga osmeha. Rok Bulevar je krenuo na jedno dugo rokenrol putovanje i to ovog puta bez stajanja." Izvor: Marko Vidojević - Vidi.

Neven Živančević rođen 30. 06. 1985. i Igor Maljukanović osnivači muzičke grupe In Vivo. Obojica odrasli na Banjici. Rođeni 1985. godine, išli u osnovnu školu Bora Stanković u odeljenje sa pominjanim Viktorom Lazićem i tragično nastradalom Isidorom Ivković (1985-2004). Išli su u odeljenje VIII/4 i razredna im je bila omiljena nastavnica engleskog, pokojna Gordana Ilić, takođe pominjana na stranici Okretnica.
Grupa In Vivo izuzetno je popularna kod mlađih generacija a spot za pesmu Kraljica mature delom je sniman i u osnovnoj školi "Bora Stanković"
„Počeci grupe In Vivo su vezani za pesmu Tu, tu, tu koji su izdali pre prvog pojavljivanja u javnosti. Uz pomoć sajta www.folkoteka.com uspeli su da ispromovišu pesmu koja je već te godine postala hit. Tada su napravili spot za pesmu koji je izgledao kao kratkometažni film. Internet sajt ih je proslavio i samo nakon nekoliko meseci izlaska pesme Tu, tu, tu snimili su pesmu Nijedna sad. Nakon toga izlazi i njihov treći singl pod nazivom Narkoman. Ovim singlom su se predstavili na festivalu u Vrnjačkoj Banji, gde su imali nesvakidašnji scensko koreografski nastup i gde su još jednom svojoj publici priredili nešto neočekivano. U decembru 2009. godine dobijaju prvu nagradu za najbolju debitansku grupu, koji im je dodeljena u Beču po izboru dijaspore. Svu muziku i melodije za duet In Vivo radi Igor Maljukanović, a sve tekstove piše Neven Živančević. Oko aranžmana se uvek zajedno dogovaraju.“Izvor Vikipedija. 15.01.2024. godine objavili su spot i pesmu pod nazivom Pet solitera.

Branko Ružić, srpski političar i član Socijalističke Partije Srbije.
„Rođen je 14. decembar 1975, u Zemunu. Ministar državne uprave i lokalne samouprave, bivši ministar bez portfelja zadužen za evropske integracije i član Izvršnog odbora Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije.Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka, smer za međunarodne odnose, gde je od 1996. do 1999. godine na obavljao funkciju prodekana studenta. U sazivu Narodne skupštine Republike Srbije od 2008. do 2012. narodni je poslanik i predsednik Poslaničke grupe SPS-JS, kao i član stalne delegacije Narodne skupštine Republike Srbije u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope, gde je bio član Političkog komiteta i član Komiteta za ljudska prava. Od 2004. do 2006. bio je poslanik u parlamentu Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Od marta 2004. član je Odbora za evropske integracije Skupštine Državne zajednice Srbija i Crna Gora i član Parlamentarne skupštine Saveta Evrope u Strazburu od aprila 2004. godine.Bio je potpredsednik Fudbalskog kluba Partizan do septembra 2013. godine.Oženjen je Anom i ima sina Milutina i ćerku Elenu.“ Izvor Vikipedija.

Vladimir Đukanović - Đuka, Advokat i narodni poslanik Srpske napredne stranke, novinar i voditelj više radio i televizijskih emisija. Rođen je 02.03.1979. godine u Beogradu. Išao u osnovnu školu Bora Stanković u odeljenje VIII/1. Svih osam razreda završio sa odličnim uspehom. Odgovoran. Od malena obavezama pristupao ozbiljno. Krupan i jedan od najsnažnijih u generaciji a da to nikada nije zloupotrebio. Suzdržan i trpelji do krajnjih granica. Kao dečak imao je zavidnu kolekciju šalova mnogih velikih fudbalskih klubova. Dosledno je simpatisao Crvenu zvezdu kada je vecina njegove generacije vec aktivno navijala za lokalni klub „Rad“. Otac je četvoro dece. Živi na 22. spratu u Crnotravskoj 13b i prvi komšija mu je producent Maksa ćatović, takođe pomenut u ovom poglavlju.
„Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. U martu 2018. je položio pravosudni ispit i postao advokat. Politikom se aktivno bavi od 1997. godine i prošao je sve stadijume u političkoj organizaciji, od opštinskog odbora do samog vrha.U novinarstvu je prošao sve stadijume, od pisanog, preko radio do TV novinarstva. Dugogodišnji je radio i TV voditelj. U sektoru igara na sreću radio je od 2007. godine, bio je pravnik sportskih kladionica “Mocart” i “Meridian”, bavio se razvojem internet igara na sreću. Bio je član Srpske radikalne stranke, a radio je kao novinar u emisiji “Radikalski talasi”, na radio “Fokusu, televiziji “Svet plus” i pisao za dnevni list “Pravda”. Na televiziji “Kopernikus” vodi emisiju Na kafi sa đukom, Na kraju dana sa Đukom.. Za predsednika Skupštine Državne lutrije izabran je 2013. godine. član je Glavnog odbora Srpske napredne stranke. Na izborima u martu 2014. izabran je za poslanika u Skupštini Srbije.“
Izvor Istinomer.

Jadranka Joksimović srpska političarka i ministarka evropskih integracija u Vladi Republike Srbije, član je Srpske napredne stranke. Rođena je 26.01.1978. u Beogradu. „Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka , 2003. godine, na smeru Međunarodni odnosi. Bila je dobitnik stipendije Ambasade Kraljevine Norveške za "Generaciju koja obećava" 2001. godine, a 2000/01. godine i stipendije Fonda za talente Vlade Srbije "Za najtalentovanije studente u Srbiji". Bila je učesnik EUVP (European Visitors Programme) programa za upoznavanje sa institucijama Evropske unije, Brisel/Strazbur 2009. godine.Bila je član odbora za evropske integracije, član zajedničkog odbora za stabilizaciju i pridruživanje, član stalne delegacije parlamentarne skupštine Saveta Evrope. šef delegacije Centralnoevropske inicijative.Od aprila 2014. je ministar bez portfelja zadužen za evropske integracije. U junu 2017. godine Jadranka Joksimović postaje Ministarka za evropske integracije u Vladi Ane Brnabić.“ Izvor Vikipedija.

Željko Ivanji bivši političar i pisac. Bio je savetnik za bezbednost i pravosuđe u kancelariji zamenika premijera za evropske integracije. U tri mandata bio je narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Bio je član G17 plus. Bio je član Srpske narodne partije koju je osnovao Nenad Popović. Izvor Istinomer.
Stalno zaposlen u Pošti Srbije. Bavi se pisanjem kratkih priča. Nagrađivan za kratke priče na više konkursa (Kreativno pisanje, Udruženje Mokranjac, internet magazin "Crna ovca"). Svoje kratke priče i eseje objavljivao u novosadskom "Dnevniku", magazinu "Vodič za život", dnevnim novinama "Blic" i stručnom časopisu "Srpska Ekonomija". Izvor Zvonarinari.
Željkove priče možete pogledati na njegovom blogu.

Požar u Crnotravskoj 11a 1985. godine

“Tridesetpetogodišnja Beograđanka Nevenka Vidojević i njene ćerke desetogodišnja Maja i osmogodišnja Sanja, poginule su u požaru koji je 19. marta 1985. zahvatio soliter u Crnotravskoj ulici 11a na Banjici. Vatra je krenula da bukti oko jedan sat posle ponoći u stanu broj 166. U soliteru od 20 spratova dim se velikom brzinom širio kroz hodnike, a požar je zahvatio i sprat iznad. U polumračnim hodnicima prepunim dima nastala je jurnjava preplašenih stanara koji su tražili izlaz. Nevenku Vidojević i njenu decu je dva metra hodnika delilo od sigurnog spasa i iole sigurnog stepeništa. Nažalost, nisu uspeli da ih pređu. Prema rečima Slobodana Spasića, komandira Vatrogasne brigade Gradskog SUP-a, od prvog anonimnog poziva do dolaska vatrogasaca prošlo je svega sedam minuta. - Požar je kasno primećen. Jak vetar je doprineo brzom širenju dima. Požar je gasilo 12 vozila i 53 vatrogasca. Parkirani automobili onemogućili su da se priđe bliže pa je jedini put do zapaljenog stana bio stepeništem što je usporilo intervenciju - rekao je posle katastrofe Spasić. U vreme kada su izgrađene, 1979. godine, ove zgrade su bile među najvišim stambenim objektima u gradu. Izbijanje požara na velkoj visini, na 16. spratu, ipak ne bi bio nepremostiv izazov za vatrogasce da prilazne staze između zgrada nisu bile zakrčene parkiranim automobilima Majka i ćerke su stradale, kako je kasnije saopšteno, zbog gušenja ugljen-monoksidom, a vatrogasci su tek posle sat vremena uspeli da se izbore sa vatrenom stihijom. Mnoga vrata koja su vodila na protivpožarne stepenice bila su zaključana. U opštoj panici niko nije znao gde su ključevi. Uplašeni stanari su čekićima, satarama i sekirama pokušavali da razvale tvrda armirana stakla i domognu se stepenica. U tim pokušajima dvoje ljudi je povređeno. Svi stanari solitera, njih oko 500, napustili su nekako zgradu glavnim ili sporednim stepeništem. - Probudio me je jak pucanj, a kada sam ustala i otvorila vrata primetila sam veliki plamen u hodniku. Odmah potom čula sam vrisak iz susednog stana i čula Nevenku kako viče:”Gorimo!” - rekla je Nada čulić, jedna od stanarki. - Zatvorila sam vrata stana i probudila muža i sina. Krenuli smo u hodnik, a pošto je bilo mnogo dima vratili smo se u stan stavili vlažne peškire na glavu i krenuli. Vatra nas je zaustavila i ostavila na pragu. Komšinica Nada je videla stradalu Nevenku na vratima, ali zbog velikog plamena nisu uspeli da joj priđu i pomognu joj. Prve pretpostavke o uzroku požara bile su da su do plamena dovele neispravne instalacije, a po drugoj verziji je eksplodirao televizor. U ovom požaru nisu puno pomogli priručni aparati za gašenje požara, kao ni hidranti za priključivanje creva u slučaju požara, kojih je u ovoj zgradi bilo na svakom spratu. Veći deo stana broj 166 bio je obložen drvenom lamperijom, što je rasplamsalo požar. Evakuacija stanara je trajala tridesetak minuta, iako su liftovi iz razumljivih razloga odmah isključeni. Propisi koji određuju neophodne mere protivpožarne zaštite su i u to vreme bili mnogobrojni i detaljni. Po njima, zgrada velike visine, od 22 metara i više (osam spratova) kakve su se sve više gradile u to vreme, morala je da ima dizel-agregat, protivpožarno stepenište, hidroforsko postrojenje. Mnogi, međutim, nisu redovno održavali objekte i instalacije, a jedini način da se izbegne javašluk bio je da se uvedu strože kazne i izbegne improvizacija. Nažalost, sve je to bilo prekasno u slučaju ove tragedije. U susednim soliterima ponoviće se slična nesreća 32 godine kasnije, skoro pa na isti dan, kada je 2017. stradala u požaru jedna od stanarki, i 2018. kada, na sreću, nije bilo ljudskih žrtava mada je bilo materijalne štete.” Izvor: Kaldrma.